Mikoriza je složen fiziološki odnos biljke i gljive koji se ostvaruje povezivanjem specijaliziranih dijelova micelija mikorizne gljive s finim završecima korijena biljke. U pojednostavljenoj podjeli možemo razlikovati ektomikorizu (ECM) kod koje micelij gljive ne ulazi u stanice korijena i endomikorizu kod koje micelij prodire u biljne stanice.
Najčešći ECM rodovi u šumskim ekosustavima su: Amanita Pers., Boletus L., Cortinarius (Pers.) Gray, Inocybe (Fr.) Fr., Lactarius Pers., Rhizopogon Fr., Russula Pers., Suillus Mich., Tricholoma (Fr.) Staude i Xerocomus Quél. Od saprotrofnih rodova u šumskim ekosustavima se najčešće pojavljuju: Agaricus L., Clitocybe (Fr.) Staude, Coprinus Pers. s. l.,
Entoloma P. Kumm., Galerina Earle, Gymnopus (Pers.) Roussel, Marasmius Fr., Mycena (Pers.) Roussel, Pluteus Fr. i Psathyrella (Fr.) Quél.
Za nastanak mikorize moraju postojati tri osnovna uvjeta:
- 1. micelij gljive koji prodire kroz veliki volumen tla iz kojeg crpi različita mineralna hranjiva
- 2. dodirna površina između
biljke i gljive gdje se odvija izmjena hranjiva i
- 3. biljno tkivo koje proizvodi i skladišti ugljikohidrate (Kendrick 2000).
Detljanije o tipovima mikoriza, ali i o biljnim zajednicama i vezanim istraživanjima mikoriza na području Istre pročitajte u sljedećem doktorskom radu iz 2015. godine:
Doktorski rad Željka Zgrablića (Šumarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)